Od ulice Arbat i ja sam više očekivao, jer su je već počeli nazivati boemskom četvrti. Ovako dočeka nas blato, izvaljeni delovi pločnika, razbijene svetiljke. Govorim to, jer bih voleo da je to bilo lepše, ipak volim Moskvu. Kalinjinski prospekt, Aleksandrovski sad, zidine Kremlja i naravno Crveni trg, sa onom svetlošću što je utisnuta u večernju izmaglicu. Gledamo neizbežnu smenu straže pred Lenjinovim mauzolejom i pitamo se da li crvena zastava vijori uz pomoć ventilatora ili …
Idući ulicom Gorkoga, kojoj će kasnije biti vraćen nekadašnji naziv Tverska, jer je vodila ka gradu Tver, srećemo ljude sa zastavicama McDonalds – a. Pa naravno danas je svečano otvaranje prvog ovakvog restorana u Sovjetskom Savezu. Setih se da sam video u našim novinama da se 31. januara u Moskvi otvara prvi Mekdonalds restoran na Puškinovom trgu. Radi štosa odlučujemo da uđemo unutra. Prepreka je bio ogroman red, ali po starom dobrom običaju koristimo „prednost“ što smo stranci i ulazimo preko reda na kvarno. A onda pravac hotel, jer nas sutra takođe očekuje naporan dan. Čim smo stigli u hotel, javio sam se Rubenu, starom prijatelju iz IPU. Bilo je smeha, jer sam mu tek na kraju razgovora rekao da ga zovem iz Moskve.
Sutradan Vladimir i ja skitamo po Kalinjinskom prospeku, koji se danas naziva Avenija novi Arbat. Posle ručka upućujemo se ka aerodromu Vnukovi da bi odleteli za Mineralne vode u podnožju Kavkaza. Bila je to prilika da bacim pogled na svoj omiljeni hotel CDT na Lenjinskom prospeku.
Putovanje na Kavkaz bila je prilika da prvi put letim jednim džambo – džet avionom IL – 86. Još uvek je važilo nekadašnje pravilo da u avion prvo ulaze stranci. Zbog toga nam se učinilo da će avion biti poluprazan. Međutim, kad smo mi bili smešteni nagrnuli su sovjetski građani. Kakvog tu sve prtljaga nije bilo, koji je unošen u sam avion. Kako to, iz današnje perspektive izgleda bezazleno. Moglo se uneti bilo šta. A nije da nije bilo opasnosti od terorizma. Vrlo brzo Kavkaz će goreti.
Dok smo u avionu bili samo mi, neki su pokušali da puše. Međutim, pojavila se postarija stjuardesa sa bambusovim štapom u rukama i zapitala – „Кто это курыт“. Nastala je strka, podvlačenje pod sedišta, gašenje cigareta, mahanje rukama da se rastera dim.
Po povratku u Moskvu, prenoćismo jednu noć u onom istom hotelu „Beograd 1“. i sutradan se vratismo u Beograd u popodnevnim časovima. Čini mi se da sam u prepodnevnim časovima uspeo da skoknem u IPU i vidim se sa kolegama i prijateljima sa projekta PMO.